Cilj optužbi za terorizam je da se Bošnjaci obezglave i satru!

Trenutna politička situacija u Bosni, a posebno za Bošnjake, nije nimalo svijetla. Svjedoci smo orkestriranih napada kako na državu i sve njene institucije tako i na Bošnjake na svim nivoima. Iskustvo nas uči da su ovakve situacije u daljoj i bližoj prošlosti bile uvertira za ono što nam se dešavalo bezbroj puta, a posebno u posljednjem ratu. Strah koji se uvukao u narod je razumljiv - kaže u intervjuu za "Sedmicu" dr. Enver Imamović, profesor Filozofskog fakulteta Sarajevo.

Jedan od najznačajnijih bh. historičara i intelektualaca uopće, hrabro govori o napadima na Bošnjake i Islamsku zajednicu u BiH, detektirajući njene izvore i povezujući ih sa željom za potpunim uništenjem našeg naroda. Profesor Imamović govori i o obnovi bosanske nacije, nacionalnom pitanju u BiH, zataškavanju genocida nad našim narodom, te secira hrvatsku i srpsku, kao i aktuelnu politiku međunarodne zajednice. Iznosi i ocjene o završetku historijske uloge SDA, SBiH i SDP-a, te o jačanju utjecaja Turske na našim prostorima.

Zašto se svako pisanje o historiji Bošnjaka doživljava kao mitomanija? Šta stoji iza takvih optužbi? Da li je riječ o matrici po kojoj se optužbama za mitomaniju zapravo želi pokazati kako su Bošnjaci kao nacija upitni i da nemaju svoju historiju?

- Iskrivljavanje historije Bosne i napadi na Bošnjake traju već više od stotinu godina. Napada se sve što je bosansko. Dovoljno je pogledati literaturu na tu temu pa je sve jasno. Skoro sve knjige iz historije Bosne pisali su strani historičari, prije svega iz Hrvatske i Srbije. U njima nigdje Bosne, nigdje Bošnjaka, sve što je u Bosni po jednima je srpsko, po drugima hrvatsko. Sada kada su stasali domaći historičari koji pišu o svojoj zemlji, onako kako to nalaže izvorna građa, to nailazi na žestoke napade iz tih zemalja.

U nemogućnosti da naučno pobiju naše pisanje izjavljuju kako bošnjački historičari stvaraju mitove, izmišljaju historiju itd., što je apsurdno. Za primjer spomenimo Husein-bega Gradaščevića. U knjigama pisanim izvan naše zemlje za njega se kaže da je bio avanturista i nekakav borac za begovske privilegije, ugnjetač raje i slično, što nema veze sa historijskim činjenicama. A on je jedan od najvećih sinova Bosne koji stoji uz bok Kulinu banu i kralju Tvrtku.

On je još prije 178 godina poveo Bošnjake u borbu za nezavisnost. Iako je bosanska vojska u tri bitke pobijedila sultanovu vojsku, zbog nesloge i izdaje u vlastitim redovima u tome se nije uspjelo. Da se to ostvarilo, Bosna bi danas politički i ekonomski izgledala sasvim drugačije.

Tokom 70-ih i 80-ih bošnjački intelektualci su se suočavali sa pokušajima da im se montira radikalizam ili fundamentalizam. Te optužbe prema Bošnjacima doživjele su svoju kulminaciju u procesu muslimanskim intelektualcima 1983. godine, koji su se teretili za uspostavu upravo islamske BiH. To su kasnije agresorske snage koristile i kao izgovor za mnoge zločine. Mogu li se takve podvale smatrati i jednim od izvora genocida nad Bošnjacima?

- Od 1918. godine, kada je stvorena Kraljevina Jugoslavije, pa sve do 1992. godine svi protekli režimi su radili protiv Bosne, Bošnjaka i muslimana. Nakon nepravedno provedene agrarne reforme koja je muslimane dovela na prosjački štap, uslijedili su progoni, montirani procesi, optužbe i sva moguća šikaniranja.

To se nastavilo i u Titovoj Jugoslaviji. Poratni proces protiv Mladih muslimana, proces iz 1983. godine, samo su neki u nizu hajki na Bošnjake. S time se nastavlja i danas. Optužbe za terorizam, panislamizam, fundamentalizam i slično dio je metoda pojedinih krugova kojima je cilj da obezglave i satru Bošnjake.

Nije slučajnost da se isključivo oni optužuju za terorizam i povezuju sa sličnim grupama u svijetu. Oni koji pucaju na bošnjačke povratnike, miniraju im kuće, otimaju imanja i šikaniraju na sve moguće načine, to se ne podvodi pod terorizam, niti se povezuje sa bjelosvjetskim terorizmom.

Da, ali što su, prema Vašem mišljenju, direktni izvori genocida nad Bošnjacima. Taj genocid nad nama permanentno traje tokom dva posljednja stoljeća?

- Svakako. Netolerantan odnos prema muslimanima u Bosni vuče korijene još iz srednjeg vijeka kada su na isti način proganjani preci današnjih bosanskih muslimana - onovremeni bogumili.

Kako god su oni bili na meti evropske inkvizicije i križara kad su Bosnom tekli potoci krvi, isto se dešavalo tokom posljednjeg rata. Stječe se uvjerenje da su nekim krugovima pomršeni računi što nas u proteklom ratu nije nestalo pa otud sve češći napadi na sve što je bošnjačko i muslimansko.

Uprkos tim historijskim faktima, za postojanja bivše Jugoslavije vršen je snažan pritisak da se ne govori o genocidu nad Bošnjacima tokom Drugog svjetskog rata.

- Od 1918. godine kada je prestala vlast Austrije u Bosni pa do danas nad Bošnjacima su izvršeni brojni genocidi. U Kraljevini Jugoslaviji to se organizirano provodilo, potajno, čak i u režiji vlasti, pa je razumljivo da se o tome nije smjelo govoriti niti pisati. Slično je postupila i Titova Jugoslavija kada su zataškavani pokolji koji su vršeni nad muslimanima tokom Drugog svjetskog rata.

Svjedoci smo da se i danas pokušava to činiti. Od nas se traži da šutimo o onome što smo doživjeli i u ovom ratu. Iz udžbenika je čak izbačena riječ agresija, umanjuje se broj žrtava, negiraju se logori, silovanja... Uporno se nastoji da se povuče znak jednakosti između počinitelja zločina i žrtava.

Što mislite o napadima na Islamsku zajednicu BiH i njenog poglavara reisu-l-ulemu dr. Mustafu ef. Cerića. Stiče se utisak da su islam i IZBiH jedini stvarni problemi u BiH i Sarajevu, a Bošnjaci i islam "remetilački i retrogradni faktor"? Zašto je to tako i šta se time zapravo želi postići?

- Stalni napadi na Islamsku zajednicu u BiH i njenog poglavara samo je nastavak onoga što joj se činilo u svim proteklim režimima od 1918. godine pa do danas. Pitate kakva je pozadina toga. Ako se samo površno analizira učestalost tih napada i bavljenje njome pa se porede sa napadima na druge dvije vjerske zajednice u našoj zemlji, ćoravom i mutavom će biti jasno da se to ne dešava slučajno. Onome ko se malo više bavi historijom stvari su itekako jasne.

Historija Evrope je još od srednjeg vijeka bila u znaku mržnje i borbe protiv Bosne i bosanskog naroda. Umjesto današnjih muslimana, u ono doba na meti su joj bili bogumili. Za Evropu su bili ono što su joj danas bosanski muslimani. Čak 250 godina u srednjem vijeku Bosnom su tekli potoci bogumilske krvi samo zato što su imali drugačiju vjeru nego je to bilo u kršćanskoj Evropi. Zar treba neka velika mudrost da se shvati šta se i zašto se danas ovo dešava muslimanima.

Proporcionalno žestini napada, Bošnjacima se već decenijama nastoji osporiti njihov identitet. Hrvatska i srpska historiografija je dobrano upregnuta u tom cilju. Jesmo li, po Vama, položili historijske testove kao nacija i da li su Bošnjaci postali samosvjesni i nacija u punom smislu?

- Osporavanje Bošnjacima nacionalnog identiteta nije ništa novo. To traje već više od stotinu godina. Oni koji to čine ne znaju, ili neće da znaju, da je Bosna najstarija srednjovjekovna država na južnoslavenskom prostoru. To stoji i u knjizi "Srednjovjekovna Bosna" koju je napisala zagrebačka povjesničarka i sveučilišna profesorica Nada Klaić.

Oni koji negiraju bosansku naciju ne znaju da se narod Bosne pod imenom Bosenikos, tj. Bošjani, spominje u jednom spisu bizantskog pisca još daleke 1166. godine. U arhivima nekih mediteranskih gradova iz 14. stoljeća spominje se bosanski jezik (idoma bosnese), spominje se bosansko pismo (lettera bosniaca), bosanska vjera (bogumilska), način života na bosanski način (ad modus bosnensis) itd.

Kako je tekao proces nacionalnog formiranja Hrvata i Srba u BiH i njihova transformacija iz Bošnjaka pravoslavnih i katolika u današnje hrvatske, odnosno srpske nacionalne skupine?

- Proučavanjem stare historije Bosne počeo sam se baviti još kao asistent na fakultetu. Vremena su tada bila takva da se nije ni moglo ni smjelo o tome govoriti, a još manje pisati. Historijski je neosporna činjenica da se sve do sredine 19. stoljeća u Bosni spominje jedan narod - Bošnjaci, koji su ispovijedali tri vjere: islam, katoličanstvo i pravoslavlje. Pod utjecajem nacionalnih pokreta u Srbiji i Hrvatskoj u Bosnu dolaze emisari iz tih zemalja i počinju ulijevati u svijest katolicima i pravoslavcima da su oni Hrvati, odnosno Srbi.

U literaturi je detaljno obrađeno i opisano kako se to provodilo. Rezultat te indoktrinacije je da su bosanski katolici, koji su se do tada nacionalno osjećali Bosancima, odnosno Bošnjacima, postali Hrvati, a pravoslavci Srbi. Koliko je to bilo radikalno govori podatak da su čak i Česi te pripadnici drugih nacionalnosti, koji su u Bosnu doselile u doba Austrije, vremenom postali Hrvati. To jasno pokazuje kakva vlada konfuzija kada je riječ o nacionalnom pitanju u BiH.

Treba li Bošnjacima nacionalni program ili je dovoljna teza da su interesi Bosne i Bošnjaka identični?

- Potreba za nacionalnim programom Bošnjaka svakodnevno se iskazuje deprimirajućom političkom situacijom koja je pogubna kako za Bosnu tako i za Bošnjake. Ono što Bošnjake odvajkada prati kao prokletstvo jeste njihovo nejedinstvo.

Pogledajte ko najviše napada institucije Bošnjaka, u čemu je na prvom mjestu Islamska zajednica BiH sa reisom Cerićem na čelu. Napadaju se i bošnjački intelektualci, ulema, bošnjački političari itd. Najgrlatiji u tome su upravo Bošnjaci koji se na taj način dodvoravaju onima koji u svemu tome vuku konce s ciljem da se Bošnjaci unište fizički, psihički, politički ekonomski i kulturološki i na sve druge načine.

Premijer RS Milorad Dodik ističe se kao eksponent retrogradne srpske politike, čiji je neskriveni cilj secesija u BiH. Istovremeno, ideolog SANU-a Dobrica Ćosić u pregovoru za knjigu Nikole Koljevića konstatira kako je "RS najveći srpski uspjeh u 20 veku" i da se "ona kao takva mora sačuvati". Nije li ovakva srpska politika razlog za nove strahove Bošnjaka?

- Aktuelna srpska politika u BiH je žalosna historijska epizoda od koje će najviše štete imati upravo pripadnici srpskog naroda. Prvo, zato što ga vode demagozi koji smišljeno i planski produblju jaz s druga dva naroda.

Srpski narod će, na koncu, shvatiti da se iza raspaljujuće retorike njihovih političara krije materijalni interes koji ide na štetu samih njih. Mentori sa strane, konkretnije iz Beograda, opet su aktivni, a zna se koliki je bio njihov udio u onome što je 1992. godine dovelo do rata. Realna su predviđanja da su politička zbivanja u Srpskoj Republici pri vrhu i za kratko vrijeme će doći do otrežnjenja, a time i do stabilizacije ukupne politike u zemlji.

Ponovo se vraćamo na bošnjačke lidere. Kakva je njihova odgovornost za naš težak položaj?

- Bošnjaci, nažalost, ni izbliza nemaju političare kakve zaslužuju i trebaju. Malo je onih pravih. Stara je izreka da politika kvari ljude. Nemaju osjećaj za racionalni nacionalni naboj, ne poznaju historiju svog naroda, bez čega ne mogu voditi ispravnu političku borbu, većina ih je sklona servilnosti, dodvoravanju, nemaju izgrađen princip prioriteta nacionalnih interesa itd. Ako se tome doda nedefinirana politička platforma stranaka iz kojih dolaze, onda je jasno kakve političare imaju Bošnjaci.

Kako ocjenjujete snažniji angažman Turske na području BiH i Balkana? Hrvatski i srpski dio javnosti ocijenio je skandaloznim izjave turskog ministra Ahmeta Davutoglua o želji Turske da objedini Balkan i da od njega učini prostor stabilnosti.

- Onakve reakcije koje su došle iz dijela srpske i hrvatske javnosti na izjave turskog ministra i snažnijeg angažiranja Turske u BiH nisu opravdane. Potura mu se ono što niti je rekao niti je mislio. Kakvo obnavljanje Osmanskog carstva u 21. stoljeću! Nije u pitanju strah dotičnih od njihove tobožnje imperije, nego amozitet prema svemu što nosi predznak islamskog. Zbog toga nije im drago da se Turska u Bosni više angažira, ne samo vojno nego ni ekonomski, pa ni na polju kulture.

Pogledajmo drugu stranu medalje! Hrvatska je stotinama godina bila pod Austrijom i Venecijom. Tamo se s divljenjem govori o njihovoj kulturi, tradiciji, onim vremenima itd, a Bošnjacima se zamjera što pokazuju simpatije prema Turcima i Turskoj. Isti je slučaj sa Srbima. Oni iskazuju simpatije prema Rusima, s njima imaju razvijene ekonomske i druge veze i niko ne postavlja pitanje zašto je to tako. A kada su u pitanju Bošnjaci, odmah uzbuna i uslijede svi mogući komentari.

SDA, Stranka za BiH i SDP su odigrale svoju ulogu

- SDA, Stranka za BiH i SDP, kao dominantno bošnjačke stranke, uglavnom su odigrale svoju ulogu. Drugim riječima, novonastale političke okolnosti su ih pregazile. S obzirom na stanje u Bosni kakvo jest, neminovnost su građanske stranke, što je trend suvremenog svijeta osobito u višenacionalnoj sredini kakva je Bosna. Za takvo nešto, međutim, trebat će pričekati, sve dok se zemlja ekonomski ne oporavi. U zemlji blagostanja niko nikoga ne pita ko je, šta je i kome pripada.

Kako gledate na historijsku ulogu muslimanskih političara tokom i neposredno nakon Drugog svjetskog rata poput Avde Hume, s jedne, ili plemenitog Husage Ćišića, s druge strane? S tim u vezi koliko su sekularni muslimanski političari doprinijeli afirmaciji bošnjačkog duha i bošnjačke nacije?

- Političke prilike nakon Drugog svjetskog rata bile su takve da se nije moglo ni smjelo nacionalno djelovati. Onovremeni političari su bili slijepi poslušnici partije i režima. Stanje se počinje mijenjati šezdesetih godina kada je stega malo popustila i kada se počinje buditi nacionalna svijest. To buđenje je, međutim, najmanje zahvatilo političare iz bošnjačkog korpusa, za razliku od političara iz drugih republika. Zbog višenacionalnog karaktera Bosne muslimanski političari, sve da su i htjeli, nisu mogli djelovati onako kako je to bilo u drugim republikama.

Slučaj Avde Hume i još niz drugih koji su počeli naglas razmišljati o statusu muslimana u BiH završili su onako kako su završili. U tome je posebno zanimljiv slučaj Husage Ćišića iz Mostara. On je kao poslanik Ustavotvorne skupštine FNRJ 1946. godine otvoreno prigovorio Predsjedništvu i oštro se sukobio s Đilasom što se u Ustavu uz ostale narode Jugoslavije ne pojavljuju Bošnjaci i što im se ne priznaje nacija. U tome ga nije niko podržao i to je bio njegov kraj. To pokazuje kako se već od početka komunistička vlast odnosila prema Bosni i Bošnjacima.

Izvor: Avaz.ba